Prije četrnaest godina sebi sam kazala. Hvala ti Petre i Pavle što si baš danas pozvao moga muža da se pridruži na nebesima, ali da znaš nikad te više neću slaviti. I tako prođe četrnaest godina u borbi, padovima, slavlju i tuzi i tek ove godine shvatim bit slave patrona naše župe. Bolje ikad nego nikad. Hvala ti Isuse na strpljenju koje nemam, hvala Ti što sam shvatila da slavljenje nije dočekivanje gostiju, služenje njima i ne odlazak na Sv. Misu jer radim ili sam umorna.
Moje slavlje počinje danas. Kako? Jutros sam shvatila što je bit. Gledajući našeg župnika koji malo zbori ali djeluje. Koji okuplja našu mladost i našu malu zajednicu. Spaja ne spojivo, svojim primjerom nadahnjuje mladost, a i nas starije. Otvorila sam srce Isusu, a i Petru i Pavlu. Moja slava je krenula davno ali nisam shvatila da je Sv. Misa, ljubav, dobročinstvo, nada = SLAVA.
Hvala ti Isuse što Petar i Pavao oživje u mom srcu, što rijeka milosrđa otvara srca kamena. Hvala ti što imamo jedni druge, što si pomažemo i pokušavamo se voljeti, poštivati i praštati. Dobro došao Sv. Petre i Pavle. Dobro došao Bože!
Iz pera župljanke!